Novine FNL.pdf


Preview of PDF document novine-fnl.pdf

Page 1...3 4 56748

Text preview


kino EUROPA
04.12. | 22:00
................

Caniba

Caniba
režija: Verena Paravel,
Lucien Castaing-Taylor
godina: 2017.
zemlja: Francuska
trajanje: 90’
scenarij: Verena Paravel, Lucien
Castaing-Taylor
fotografija: Verena Paravel,
Lucien Castaing-Taylor
montaža: Verena Paravel, Lucien
Castaing-Taylor
produkcija: A Norte Prods.,
Sensory Ethnography Lab
format: DCP
titlovi: hrvatski, engleski
nagrade i nominacije: posebna
nagrada žirija, Venice Film
Festival 2017.; službena
selekcija Toronto International
Film Festival 2017., službena
selekcija New York Film
Festival 2017.; službena
selekcija Mumbai Film Festival
2017.
žanr: dokumentarni

5

PROGRAM KINO EUROPA
Caniba • Adrianina pogodba

15. HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL
prosinac, 2017.

Art-kino Croatia
08.12. | 17:00

Su-redatelji kultnog Levijatana
(HRFF 2012.), Verena Paravel i
Lucien Castaing-Taylor istražuju
svijet Isseija Sagawe, zloglasnog
japanskog kanibala. Za ubojstvo
i djelomični kanibalizam Renee
Hartevelt na Sorboni 1981.
godine, Issei Sagawa je uhićen i
optužen, ali u procesu progla­
šen mentalno nesposobnim za
suđenje. Po povratku u Japan
“kažnjen” je stigmom i jedini
način na koji je mogao zarađi­
vati za život bilo je ponovo
“ponavljati” svoj (zlo)čin: kao lik
u romanima, mangama,

pornografskim filmovima, pa
čak i kao gastronomski kritičar.
Danas u kasnim šezdesetima
i bolestan, Sagawa se još
jednom pojavljuje kao
protagonist, ovaj puta bitno
drugačije nego u primjerice
Intervjuu s kanibalom.
Kao i kod Levijatana, ali i
njihove druge ovogodišnje
suradnje – sublimno
neuobičajenom somniloquie
premijerno prikazanom u
Berlinu – autori kao da se ne
bave previše slikom, već
insisitraju na “osjetilnom”, ono

sensory iz Harvard Sensory
Ethnography Lab kojeg vodi
Castaing-Taylor. Dugački,
“prljavi” kadrovi nefleksibilnih
vizuala i ekstremno bliskih
krupnih kadrova prisiljavaju
gledatelje da se ne koriste
(samo) očima već i drugim
osjetilima u recepciji
jednostavnog vizualnog
prikaza.
Film se otvara s onim što će
postati ponavljajući motiv: dio
Sagawinog lica, koje često u
cijelosti ispunjava ekran čak i
ako je uglavnom izvan fokusa ili
polu-zamagljen. Osim što
gledateljima pruža pogled
(bivšeg?) kanibala na vlastito
tijelo i oružje (čeljust), takav
tehnički izbor omogućuju i
ogromnu mjeru apstrakcija. Niti
u jednom trenutku se ne
odmaknuvši niti prikazavši
čitavu sliku, Paravel i CastaingTaylor pronašli su strukturni
način vizualnog podsjećanja
publike da, čak i u
najesktremnijem slučaju poput
kanibalizma, postoji dio koji
ostaje nepoznat, zauvijek izvan
pogleda.

kino EUROPA
06.12. | 18:00
godina: 2017.
zemlja: Čile
trajanje: 96’
scenarij: Lissette Orozco
fotografija: Julio Zuñiga, Daniela
Ibaceta, Brian Martínez
montaža: Melisa Miranda
produkcija: Storyboard Media,
Salmon Producciones
web: http://elpactodeadriana.
com/
format: DCP
titlovi: hrvatski, engleski
nagrade i nominacije: Nagrada za
mir, Berlin Film Festival 2017.;
službena selekcija Krakow Film
Festival 2017.; službena
selekcija London Film Festival
2017.
žanr: dokumentarni

Adrianina pogodba
El pacto de Adriana
režija: Lissette Orozco

Svaka obitelj ima svoje tajne,
kaže mlada čileanska redateljica
Lissette Orozco na početku
svojeg dugometražnog
prvijenca. No, što se događa s
obitelji kada tajne izađu na
vidjelo? U duboko osobnom
dokumentarcu redateljica
istražuje prošlost omiljene tete

Adriane, čije iznenadno uhićenje
pod optužbom za teška kršenja
ljudskih prava počinjena u
vrijeme dok je radila za tajnu
policiju generala Augusta
Pinocheta uzrokuje napetosti
unutar obitelji kroz koje se
reflektiraju društveni problemi
čitave zemlje. U pokušaju da

otkrije istinu o Adriani, Orozco
stvara dokumentarac u kojem
su osobno i političko
neodvojivo isprepleteni. Njezini
razgovori s tetom i nekima od
protagonista tog vremena koji
su bili upoznati sa zbivanjima u
zloglasnoj vojarni Simon
Bolivar, pružaju okvir za
suočavanje s kolektivnom
traumom, u kojoj se i nedužni
otkrivaju kao duboko upleteni u
povijesne zločine.
Pitanje ostavštine
Pinochetova režima značajna je
tema recentne čileanske

kinemato­gra­fije, koju smo u
dosadašnjim izdanjima Human
Rights Film Festivala pratili u
filmovima Pabla Larraina i
Patricia Guzmána. Za razliku od
meditativnog tona radova
potonjeg, Orozco donosi pravu
psihološku dramu. Smještajući
mračnu epizodu povijesti
zemlje uz skrivenu obiteljsku
prošlost, film predstavlja
součavanje s posljedicama koje
je Pinochetova diktatura
ostavila za sobom, uz iznimnu
dozu hrabrosti koja je potrebna
da im se pogleda u oči.