Mome ocu,
Čaršijom si ti hodio,
Kamen-temelj njezin bio.
Knjigu ovu ti mi reče,
Fala, rahmet ti, Čovječe.
Izdavač
KSC VOGOŠĆA
Za izdavača
mr. Osmanović Adis
Korektura
Nožinović Šemsudin
Tehnička obrada
Tabaković Jasmin
Grafički dizajn
Hodžić Jasmin
Korice i ilustracije
Topčić Muharem
Štampa:
Štamparija „Fojnica“, Fojnica
Godina 2013.
Prvo izdanje
E-mail: muharem.topcic@gmail.com
Fotografije na koricama:
1. Motivi iz Zvornika
2. Mula Hamdo Šehagić
(1870-1940)
Muharem Topčić
Čaršija na duvaru
(Priče zvornikuše)
1.
PORUKA ČITAOCU
Nisam ja nikakav književnik niti ću ikada biti.
Ali hoću nešto da napišem. Da napišem o gradu svome, hoću. O
ljudima njegovim i životima njihovim. Da se to pamti i ne zaboravi.
Neka se zna da život tu ne počinje devedesetdruge, već da tada zamire.
Ali ne zamire i nada da će se u moj grad pravi ljudi vratiti, ljudi koji
znaju šta je Zvornik, osjećaju ga u svojim venama, nose ga u svojim
srcima, svuda po svijetu tumarajući. Nose ga i sabure. A do tada neka
živi moj grad u ovim mojim i vašim pričama.
Pisaću onako kako znadem i kako me misli vode. Nekad poletno,
nekada turobno, ali uvijek istinito. Pisaću našim bosanskim jezikom,
onako kako ga znam i osjećam. Pisaću onako kako je naša čaršija
govorila i kako nas je da govorimo učila. Pisaću očinjim jezikom. Tako
će me svako razumjeti. I ne dam nikome da me „ispravlja“. Jok.
Ako se nekome moje priče dopadnu neka me puno ne hvali, već nek ih
drugima prenosi. Ako mu se ne dopadnu neka me slobodno kudi. Biće
da ih nije ni razumio i da i nisu njegove.
U pustoši osame, istrgnut iz svojih korijena, pritisnut daljinom beskraja
počeo sam kopati po svojim sjećanjima, po svojim maštanjima, po
svojim osjećajima. Počeo sam iz neke svoje dubine čupati istinu,
zapretenu duboko u meni, istinu o svome gradu, svojoj čaršiji, o
življenju i životu u njemu. A bilo je to gadne '93.
U centar mojih pisanja stavio sam našu čaršiju jer ona je za nas centar
Svijeta. Sve ostalo u mojim kazivanjima je sporedno. Dakle, ovo je
knjiga o našoj zvorničkoj čaršiji koju evo sada gledam na duvaru svoje
sobe, gledam i u njoj i sa njom živim, u ovome tuđem svijetu.
Pripovjetke su to koje hrabro nazvah „priče Zvornikuše“ (aluzija na
5
lađe Zvornikuše) i biću sretan ako mladi nastave da ih pišu i da tako
stvore jedan naš zvornički žanr pripovijedanja.
I eto te istine o našoj čaršiji. Eto naših Zvornikuša. Jer, istina je samo
jedna i kad je čovjek iz dubine svoga bića istrgne, onda je treba
kazivati i kazivati ljudima, da je sile laži ne bi zamele.
Zamjeriti mi nemojte što ću možda u nečemu pretjerivati, i nešto
ponavljati, nekada vam dosađivati, što će možda moja rečenica biti
sirova a riječ tvrda i opora.
Onaj ko se odluči da pročita moja kazivanja, on se nije odlučio na puko
čitanje, već je naumio da još jednom svoj život prođe i da ga oživi.
Neka to učini polahko, u tišini i samoći. Neka se pokloni njenoj slici na
duvaru. Tako će sa sebe skinuti veliki teret koji ga pritiska.
Halalite svojoj čaršiji. I budite sigurni da je i ona vama halalila. I
nosite je u svojim srcima širom dunjaluka.
Ljudsko je plakati. Dobri moji.
U tuđini, godine '93.
Muharem, sin Hasanov
6
2.
ČARŠIJA NA DUVARU
Ja se zovem, ja se zovem? Bogami, ne znam. Je li moje ime: izbjeglica,
pobjeglica, prognanik, „proćeranik“ ili nekakvo raseljeno lice? Ne
znam dok ne upitam vlasti. Ona, valjda, znade.
Im'o sam sve. Baš sve. Čak i ime svoje sam im'o. Sad imam jedan
bijeli duvar pred očima, ali ni on nije moj. Tuđi duvar, u tuđoj zemlji.
Na duvaru je slika jedne čaršije. Crt'o je moj ahbab. Slika je moja. I
čaršija je moja. Moja je pa makar bila ovdje na zidu. Nikome je ne
dam.
Povazdan gledam u taj duvar. I u tu sliku. Gledam u moju čaršiju.
Lijepa je. „Lijepa čaršija“ – kaže neko kad mi dođe. „Jah, bila je
lijepa.“ – odgovorim ja.
A imam i jedan sahat. Običan. On je zast'o prije „iha-haj“ godina, ali
opet radi. Zast'o, a radi? Kako to? Radi on unatrag. Navijem ga, a on
me začas odvede u ono „birvaktilašnje“ vrijeme i rekne mi: „Eto, sad si
u tom tvom vremenu, a i sliku imaš pa sad lijepo živi tamo u toj
čaršiji.“
I, ja živim tamo. U toj čaršiji. Hodam, ljude srećem (pričamo). Hava
čista, Drina bistra, huči, miri, rahatluk, život, sve polahko i po tabijatu.
Vidi ovoga, eno onoga, „đe si“, „kako si“, „šta ima“, živ, mrtav,
svejedno. Pričamo.
A ona slika na duvaru oživi. Uvuče se u mene ili ja u sliku pa
postanemo jedno. Zajedno dišemo, zajedno nam srce bije, zajedno
živimo. Milina jedna. A pričamo, pričamo. Povazdan.
A ja nisam lukav čovjek. Pa nešto mislim i kontam:
„Što da je sam uživam u ovoj čaršiji? Da „prospem“ te svoje misli na
papir (crno na bijelo) pa nek' i drugi uživaju, ako do njih dođu. Nek i
7
oni malo prošetaju tim mahalama, nek sretnu koga svoga, nek se sjete
svoga nadimka, nek malo promuhabete onim našim jezikom.“
I eto. Prvo malo da progovorimo o pojmu čaršije i da, ako umjednemo,
odgonetnemo – šta je to čaršija.
Svaki grad u našoj Bosni ima svoju čaršiju. Kolika je da je, čaršija je i
njegova je. Tako je i sa Zvornikom. Obično se pod pojmom čaršije
smatra jedan određeni i zaokruženi, uglavnom centralni, dio neke
urbane cjeline u kome su smještene institucije vlasti, trgovinske radnje,
kulturne i obrazovne ustanove, kafane, kahve, uslužne zanatske radnje
i u kome živi dobar dio (pretežno imućnog) stanovništva. Na nju se na
sve strane nadovezuju mahale kao neke specifične cjeline sa svojim
(donekle zatvorenim) životom. Između njih se razvija izvjesno
rivalstvo i svako je svjestan pripadnosti svojoj mahali i time se ponosi.
Tako se u Zvorniku na čaršiju nadovezuju: Zamlaz, Bair, Fetija, Varoš
i Beksuja. Pa i sama čaršija, tako gledano, predstavlja jednu mahalu i
to svakako najvažniju, mada ne uvijek i najveću.
Ali, to je samo prividno definisanje kao rezultat uprošćenog gledanja ,
tj. ako taj dio grada posmatramo samo prostorno i funkcionalno. U
stvarnosti, čaršija ima svoj život, svoje kretanje, svoje navike, intimu i
dušu svoju, a nadasve – neku svoju toplinu. Kroz nju pulsira život
cijeloga grada. Kreće se on od sabaha do akšama svojim ustaljenim
tokom. A ima čaršija i svoj noćni život. Kako da ne.
U njoj ljudi svršavaju svoje poslove (prodaju i kupuju), jer tu je blizu i
pijaca, podmiruju se, oblače i „doćeruju“, „lome panđu“ sa vlastima,
gone se, sude se, kahvenišu, pijuckaju i opijaju se, žene se i razvode,
sreću poznate i nepoznate, eglenišu, habere prenose i gubaju, a bogme i
dokono se skitaju, što bi rekli „zjale prodaju“, sadaku dijele, a i
primaju, hljeb svoj zarađuju, a još više „munđare“ i snalaze se, pa u
džamiju na džumu petkom idu, dženaze ispraćaju, svjetsku politiku
„tabire“, šejtanluke zameću, ponekoga sikterišu i orezile, a nekad, tu u
čaršiji i „pamet sabiraju“
8